Petak

Dakle, kako me obuzela dosada neviđena i krajnje dobro potkovana razlozima ljubomora, nisam imala kamo nego ovdje se istresti. Jedva se i korisničkog imena sjetih.
Neću duljiti, samo da izbacim to iz sebe.
Danijela konačno mogu i moram zaboraviti. Nedugo nakon našeg zadnjeg i konačnog rastanka, Danijel ima nekoga u svom životu. Nekoga za cijeli život. Da, ne jedno, nego dvoje njih! Danijel na ljeto postaje otac jedne djevojčice... Moj Danijel... Djevojčica... Sve što sam ikad željela od njega, od života, za što sam se svaku večer molila - ima netko drugi. Nemam više ni riječi da opišem koliko me boli. Nisam ni ljuta, ni razočarana, niti nesretna - samo me boli, jako. Jer znam da je gotovo, da sam izgubila i nadu i svoju vječitu utjehu- Ovoga puta zauvijek. Da li sam mogla sve spriječiti, o tome ne mogu ni razmišljati, nema se što. Tu nije samo ona u pitanju, sad su ih dvije. Nisam je vidjela, nit ću je ikada, bojim se, vidjeti, ali znam da je to malo čudo sve što sam ja ikada željela na ovom svijetu.
Njegova mama me zvala pred dan-dva, sva ushićena. Bili su na ultrazvuku, ima čak i sliku, sva ushićena govorila je preko telefona. Vjerovala je da će i mene usrećiti, da se i sa mnom treba podijeliti ta radost. I jest tako, ali... Ne mogu dugo o tome. Čekam neki jači znak od ove vijesti da me pogodi i razdvoji od misli na njega. Uvijek je tako bilo s njim - što me više boljelo, više sam se vezala.
Nikakva sam...

A tu je još i Haris... Kako ne znam što bih sa sobom, lovim se za svaku i najmanju slamku. Jutros me pogled na onu sliku doveo u toliku nepriliku, zvanu ljubomora, da ne znam što bih sa sobom. Takvo što nikad nisam osjetila dok sam bila, i kad nisam, sa Danijelom. Zapravo i čitav ovaj post je uglavnom napisan radi ovoga. Eto sad kad konačno možemo biti nešto, kad je i moje svjetlo počelo da se pali, on je zatvorio sve puteve do sebe i nemarno gleda za mnom. Brijem da je to sve zbog tolike moje naklonosti prema njemu. Sav mi je nekako miran, pouzdan, susretljiv, drag, simpatičan, kulturan, zabavan... Trebalo mi je to nakon Danijela, ali sad vidim kako mi se i to oduzima. I kao to već po tko zna koji put, postajem ljutita i dobivam želju da branim i zahtijevam ono što je moje. Otud i moja ljubomora. Želim konačno dobiti svoj dio kolača, pa i sa borbom, samo da dobijem. Ne očekujem više ljubav da mi pokuca na vrata. Otišlo je to dovraga i bestraga. Ne trebalo mi više nikada. Da samo hoće prestati.
Nije mi trebala ni ova ljubomora, ali ne mogu si pomoći. Prvi put se susrećem i s tim, i ne znam kako se nositi s njom. Želim ga samo za sebe i jako me smeta ona druga. Eto, rekla sam. Smeta mi i ne mogu si pomoći. Ne znam ni što bi me smirilo. Možda susret, koja kava? Ali ne, to mi poremeti čitav splet u glavi, jer ono kako se on odnosi prema meni i nije tek prijateljstvo. A opet, kad razmislim, možda je tako i sa svakom drugom. Pa u čemu je onda Ona posebna?
Ne želim se nametati, nije moj stil, a znam i da stvara samo kontra-efekat. Ali u ovom slučaju bit će da je to iznimka. Ne ističem se dovoljno - očito! Ne zna se založiti za ono što je moje, jer ova igra je moja. Koliko god sad bila neispavana, iscrpljena, možda malo i ošamućena od pokoje čaše vina, znam da je to ispravno. Kučke uvijek dobiju što žele.
To je ono o čemu razmišljam posljednja tri dana. Ova vijest od Danijelu potpuno me izbezumila. Postala sam ničija. Niti jedem, niti spavam. Jedva sam se jutros dovukla do kupaonice. Ni tuširanje nije pomoglo bogzna što. Nema toga što mi nije prošlo kroz glavu ovih dana. Pogledam se u zrcalo i muka mi je od mene same. Jer koliko loš moraš biti da te se netko tko te toliko volio odrekne tako brzo. Gledala sam prvo u oči, nije se ništa promijenilo, tek podočnjaci pd neprospavanih noći. Pa onda u obraze, nos, usne - sve sam to bila ja. Moje lice, moje ruke, isto ono bespomoćno tijelo koje je ostavio na klupi kolodvora kad sam ga zadnji put vidjela. Plakala sam, plakala i smijala se toj jadnici što je ležala nasuprot meni. Bila je ružna, nepoželjna, bezvrijedna.
Ne mogu više ovako... Svi idu dalje, samo ja sebe zadržavam. Jer se bojim onog što me čeka. A čeka me. Novo "ja" na kojem opet moram raditi. Po tko zna koji puta. A nemam snage. Ne znam otkud da ju crpim.
Je li jadno crpiti ju iz ove ljubomore? Ne bih znala, ali nekako moram početi.

Jadno jest, ali u ovom drugom tražim samo izlaz iz ovog kruga...

Ostatak svijeta

Današnja tjelovježba me ful iscrpila, tako da ne znam kog vraga radim ovdje mjesto da spavam.
Sutra se moram probuditi prije 6h, jer me čeka ponavljanje glavnih tema iz biokemije. Nekako me poslije svih tih vježbi pomisao na ispit brzo sustigne, pa ne uspijevam uživati potpuno. Ipak, nema tog užitka koji se može mjeriti s tuširanjem nakon workout-a. Dobro, možda samo oni rijetki trenuci ispijanja Earl Grey u ranim jutarnjim satima, bez ikakvog dodatka sladila ili pak mlijeka.
Volim uživati u svemu u izvornom obliku.
To je razlog zašto ne koristim Photoshop, zašto idem u kazališta a ne u kino, zašto imam stan bez televizora ali s puno ljubavi uređenog... Crno-bijele nijanse, nemarnost popravljanja nepravilnosti, same nepravilnosti, nespretnost... Sirovo ponekad može izgledati toliko pitomo-prirodno već je... Često radije kupim dnevne novine-velikih sivih listova koje djeluju jednako zanimljive i zgužvane i poderane negoli kakav modni magazin. Simpa mi je držati ih na stolu, nemarno odložena dva-tri komada, tek toliko da se stvori neka atmosfera doma. Mislim da one kako takve posjeduju takav učinak na gošću :) U spavaćoj sobi čuvam desetke Cosmopolitana, prelistam ih s vremena na vrijeme-teško mi ih se riješti, uvijek mi se dopadne pokoja odjevna kombinacija (koju doduše mogu pronaći na netu, ali volim čuvati takve stvari u "opipljivom" obliku). Stalno si govorim kako ću jednog dana, poslije ispita, povaditi sve te zanimljive stranice i složiti si kakav kolaž, ali se uvijek ispriječi nešto zanimljivije. Ili su pak predobre fotke na obje stranice lista, što znači da bih se jedne morala riješiti. Ah, za što se sve neću emotivno vezati ;)
Dakle, moja tjelovježba. Nikad nisam htjela super isklesano tijelo, vidljive pločice na trbuhu (to većina djevojka iz mog okruženja ima), lijepo oblikovane nadlaktice. Bila sam zadovoljna donekle svojim tijelom onakvim kakvo već je. Srećom nisam neke "jake" građe, pa me ne muče problem s kralješnicom zbog obdarenog poprsja (zapravo ga ni nemam, ako je suditi po mišljenju mojih cura) ili pak mreža strija na bedrima zbog prejedanja na početku faksa uzrokovanog stresom. Istina, nije da nisam tu i tamo kad držala kakvu dijetu (jer jesam, i to često), trčala, bila na fitnessu... Ali, nekako je sve samo od sebe dolazilo na svoje mjesto. Nego, sad mi se eto sviđa ta pomisao da bih možda mogla učiniti od svog "beživotnog" trbuha, kad se već ne moram baviti skidanjem sala s njega. Ostalo ne bih dirala, ali kad što hoće-radi tih pločica potrebno je gotovo sve mišiće upregnuti. Mogu se oprostiti od svojih majušnih nadlaktica. A dobro...
Mislim da je sam taj osjećaj zadovoljstva da si učinio nešto za sebe dovoljno jak da nadmaši sve ostalo. Tako da zadovoljna sam-jako :)
Laku noć, veliki svijete :)

Početak.

Dakle, putujemo za Pariz, opet! :)
I opet peti mjesec, kad kesten cvate, kad nije ni suviše toplo ni suviše hladno, kad Pariz slavi svoje postojanje u punom jeku.
A u Pariz ne možeš ići tek tako. Prije spremanja kufera potrebno je i sam se "spremiti".
Tako da pored toga što imam novu kratku frizuru, potrebno je i tijelo dovesti do savršenstva.
Od danas opet dijeta i tjelovježba. Imam punih 70 dana do polaska i čini mi se ostvarljivim za izgubiti par tih suvišnih kilograma u tom periodu bez mučenja organizma. Danas sam opustošila sve police zdrave hrane u dm-u. Kad se krene u nešto, krećemo ozbiljno! :)
Vanka stiglo proljeće! Sve pršti od svjetlosti i svježine!
Mislim da sam izabrala pravi termin za tjelovježbu i uvođenje promjena u prehrani.
Češće ću i ovamo svratiti, tek tako da pretim samu sebe. Jer na druge se ne mogu osloniti, s obzirom da tvrde da sam već dovoljno izgubila na težini prošlo ljeto. A dobro, svatko je sam sebi mjerilo stvari.
I da, riješila sam se svih privjesaka :) Nisam ja još za vezu. Tek mi je 20 i neka, pa bit će vremena. Bakino nabijanje kompleksa ću ostaviti po strani. Za mene se brine da ću zakasniti u pronalaženju životnog partnera, a već udanu i 2 godine mlađu rodicu ne prestaje mučiti moralnim prodikama, doduše već zakašnjelim jer ova već ima 6-mjesečno dijete. Argh.. doći će i meni valjda netko, jednom kad budem spremna :)
A do tada, ja ću nastaviti dolaziti u Pariz...

U što se pretvori taj petak...

Počela me pratiti loša karma... Dogovorila sam izlazak sa svojim curama, i onda pol sata prije toga mi se javlja došljak i pita hoćemo li izaći u isti taj sat. Naravno da sam bila ljuta i direktna, i odbila ga. Pa mislim, to je tako bezobzirno.
Nego, izađem s njima, i jedna od njih kojoj sam odmah objasnila situaciju, rekla da ga pozovem. I pozvala sam ga... Da bi me dočekalo to da se on ljuti na mene! Za ne povjerovati! Uglavnom, priključio nam se za nekih sat vremena - sa nekom sasvim blesavom frizurom i prehladom. Baš kad pomisliš da ne može gore - može - na zaslonu mobitela mu stoji slika djevojke. Nije me povrijedilo, nego mi nanovo dokazalo da nemam što raditi s njim. O razgovoru da ne pričam. Sasvim isprazne riječi. I da, opet sam slušala o tim policama koje mora postaviti u sobu radi smještanja papirologije. Na kraju sam svjedočila slavnom padu na ledu. Da mi ga nije bilo žao zbog onoliko povišene temperature, umirala bih od smijeha na licu mjesta. Eto, i sad mi ga žao... Toliko je smotan, mlitav, smeten... Nema smisla dogovorati sljedeći izlazak, jer to se nikad neće dogoditi. Već je prekrižen na toj listi!

Na zadnjem predavanju, Ana mi je prišla i nanovo mi se povjerila. Žao mi je zbog nje. Dala je punih šest godina u tu vezu, i dočekalo ju je samo razočarenje i bol. Ne samo da ju je ostavio, nego očekuje i dijete s njezinom vršnjakinjom. Svadba im je iza Uskrsa. Baš kad je i Ana planirala njihovu. Tješim ju i sama s činjenicom da je mnogo bolje prošla od te jadnice. Zamisli da joj je jedna takva došla s djetetom pred vrata tamo iza medenog mjeseca!
I sama dalje ne mogu vjerovati, sve samo sapunice oko mene. Mada ni moja priča nije daleko od scenarije najobičnije sapunice. Baš sam jučer u vožnji nazad razmišljala o tome. Možda da se i ja njoj povjerim- možda bi ona i razumjela. Ali ne sada, ne mogu je još time opterećivati, jer bi mogla tješeći mene da postoji rješenje upasti u kušnju da i samu sebe u to uvjerava. A taj čovjek to ne zaslužuje, uopće!
Voljela bih, eto, kad bi se njoj mogla povjeriti. Kad bi mi barem dala podstreka da učinim ono što već odavno želim- provesti dan-dva s Danielom u cjelosti. Od svojih cura ne mogu očekivati takvu podršku-one se užasno protive tomu. Kao da sama ne znam da on mene ne zaslužuje. Ta ja to i ne činim radi njega, nego radi sebe. Već me par mjeseci muči ta potreba za njim. I ne pušta me na miru, nikako!
A opet s druge strane kad razmislim, tek mi je dvadeset i neka, imam dovoljno vremena za sve. Bio bi red dati se na prioritetnije stvari sada. Trebala bih se konačno naučiti strpljenju. Hah, sad mi u glavi scena s posljednjeg druženja s došljakom: razgovor o vezama. Priznala sam mu da mi je naljepša bila moja posljednja veza. Kako nisam dala naslutiti što je bio razlog kraja iste, on se dao na pogađanje:
"I onda vas je daljina razdvojila..."
"Nije daljina..." - odgovaram. Lažem.
"Oženio se... ?" - pita sa smiješkom.
"Haha, nije ni to..." gotovo pa ga branim. No, ne mogu reći da me pomisao da bi se to uskoro moglo dogoditi nije pogodila. Zapravo pokvarila mi je cijelu večer i jutro nakon toga. Ali Daniela ću kad-tad zauvijek izgubiti. Ako već nisam...
Toliko sam patetična ovih dana.

J' Adore

Prava zima napolju! Ne pamtim da sam ovoliko uživala u hladnoći, snijegu, svježem zraku...
Imala sam par dogovora za kavu i kolače, sve sam otkazala. Nešto zbog lijenosti, nešto zbog lošeg društva ili pak neprimjerenog za ovakvo vrijeme.

Daniel mi se javio na Fejsu jučer. Jao, kojeg li ispraznog razgovora! Ne znam zašto se uopće više trudim... Ne mogu mu objasniti svoju situaciju, znam da ne bi razumio. Ne mogu mu se nanovo dati, znam da ni sada ne bi to cijenio. A želim ga, jako. Da se sad nađe predamnom, ne znam od zaluđenosti što bih prvo učinila. Svaki put kad je tu, izgubim se u tom luđačkom svijetu, idejama, željama, sanjarenjima... Za tren ispadnem iz kontiuuma u kojem već jesam. Trebaju mi tjedni da dođem sebi. Najradije bih nas zaključala negdje, barem dok ne ozdravim od njega. Predala bih se za običan dodir njegovih prstiju. Predala, prodala, svejedno-ovisna sam... Nikako da odrastem :)
Samo da prođu ovi mjeseci, pa da konačno mogu bez ikakvih ograničenja reći 'Kvragu i sve!', otići u njegov grad, i prepustiti se svemu što me tamo očekuje... Zašto barem jedanput i sam ne bi napravo kakav luđački podvig, da me odvoji od svakodnevice...

Gospodin SavršenSam i dalje nastoji biti u centru moje pažnje. Mada se i sama trudim pomoći mu u tome, ne ide. Ne dopada mi se, i gotovo. Je, divan je, zgodan, pametan, duhovit, pažljiv, uredan, kulturan, susretljiv (zvuči kao novogodišnji poklon :P), ali meni treba nešto "sirovije"... Koliko god puta mi izašli na kavu, koliko god puta ga zagrlila, koliko god se puta on opasno približio mom licu, ništa se ne događa. Na trenutak se i znam prepustiti, i on to osjeti, ali već sljedeći tren sve mi djeluje toliko izvještačeno, da jednostavno ustuknem. I onda razgovor nanovo krene. Vrtimo se u tom začaranom krugu, iz kojeg nijedno očito ne želi izaći. Ja to činim zato što mi prijateljice, a dobrim dijelom i potreba za rezervom, to ne dopuštaju, a on... Tko će to pak znati.
Sutra bismo eto, trebali opet na kavu. Već me polako uvodi u razovore o vezi (kao da ja njega ne čitam), a meni je toliko svejedno. Mogao je pričati i o jabukama... Veću bih korist imala, da ne govorim o pažnji koju bih posvetila tom razgovoru :P
Ne preostaje mi ništa drugo nego opet izaći s njim, i konačno raščistiti stvar. Ne mogu ga više štedjeti ozbiljnih razgovora. Inače ćemo i dalje mijenjati uloge. Ta, tko je ovdje stariji i odrasliji?! :)

Kad veliki dečki ljube...

Evo i mene opet...
Nego, neću ni da čitam ove stare postove. Teško mi je čitati o postignutoj idealnoj težini ;) Ali, evo sigurnim koracima idemo opet prema tome.
Trebao bi se i neki dobar shopping obaviti u ovaj koji dan, vidjet ćemo. Već sam si bila naručila unikatne naušnice i sad nestrpljivo čekam da stignu. Ideja je bila moja, pa sam zbog toga još sretnija. Imam u glavi nacrt za iduće, ali o tome kad već sjednu novci na račun.
Jedino čime sam zbilja zadovoljna je izgled tijela, iako mi je težina i dalje oko 50. Francuskinja u meni živi punim plućima već mjesecima!
Našla sam zadovoljstvo i u Loreal BB kremi-napokon je sve kako treba, uglavnom. Spavam kao djetešce!
Zadnje inspiracije za odijevanje pronalazim u stilu Alexe Chung-pravi mi je slatkiš među svim tim izvještačenim babama. Morat ću i sama konačno napraviti mjesta suknjicama u svom ormaru. Samo da mi je tu težinu vratiti na ispod 50.
Mogu reći da sam se zbilja razmazila posljednjih mjeseci. Zavela sam i onog došljaka, izašli smo već desetak puta. No, nije moj tip, nikako! Dobro je da sam ga upoznala, ovako bih ginula za njim, ne znajući da je pravi mekušac!
Da-mekušac, velika je razlika između kavalira i mekušca. I sad ne mogu disati od njegovi poziva na kavu. Čemu mi sve to služi, ako ga plaši sama pomisao na obični poljubac. Pih, kao da je to meni nešto ozbiljno! Prokleto je kulturan, da kažem suzdržan. Principijelnost-to je tako out mog fazona. Ma meni treba generacija '87. Eh, to su ti dobri dečki starog kova-nepobjediva kombinacija nestašnog dječaka i odgovornog muškarca!
Znam i sama da mogu biti dobra dušica, ali meni treba vrag koji će znati prepoznati istoga u meni. Tek sam u dvadesetima, kad ću si dopustiti ludosti ako ne sada?!
On priča o braku, o važnosti veze, prvog poljupca, a ja sam još prije tri godine spavala i budila kraj dečka za kojeg i danas tvrdim da je čovjek mog života. Mene su tad ljubili kao još nitko dosad. Eh, kad veliki dečki ljube... Ostaneš ušuškan u miris, danima... I baš kad o tome sad pričam, moram dobro razmisliti: posjet "starom prijatelju" ili Parizu?
Vraga mu, i sad me prođu trnci kad se sjetim te noći i poljubaca. Naivno djevojče...

Ni srcu ne dam te ja...

Opet se uvaljujem u probleme... Već mi je od same pomisli na nezgodne posljedice užitka kojeg sam si priuštila tako teško. Nekako mi se čini da se po prvi puta bojim biti sretna. Srce mi dvostruko jače lupa, koliko zbog uzbuđenja toliko zbog straha. Znam da ima nekoga-priznao mi je.

To mi i nije toliko teško palo, koliko njegova izjava da se savršeno razumiju. Prvi puta razgovaramo, nije trebalo ništa očekivati sve i da je sam, ali opet, povrijedilo me. Ne toliko što je on u pitanju, koliko što se svaki put upuštam u nešto što će mi samo muke donijeti. A kad što hoće, uvijek naletim na Gospodina Savršenog, kojem ni slatko nije porok.
Trebam li reći koliko je savršeno sve sinoć bilo? Situacija se onako kao božanskim silama udesila.
Prošetali smo jedan krug, vratili do mjesta gdje smo se sreli, i otišli na čaj. Na čaj! Vraga mu, čemu toliko sličnosti?!
Moram li reći i to, da su minute i sati vrtoglavo brzo prolazili. Toliko smo se raspričali da smo jedno drugome upadali u riječ. Valjda mi neće mnogo zamjeriti.
Ne mogu vjerovati da smo se uspjela toliko opustiti. Ja, opustiti!

Naslonili smo se na naslonjač, baš kao da smo doma oboje i s već par godina starim poznanstvom.
Ne, srce mi nije poskakivalo niti najmanje, QRS kompleks je išao svojim ustaljenim slijedom, uvjerena sam. Nisam lomila prste, gledala sam ga u oči cijelo vrijeme. To i jest, ono što me straši i sad dok pišem ovo.
Gluhonijema djevojka, koja nam je prišla dok smo sjedili tako, ponudila je privjeske koje smo oboje kupili. Dobila sam crveni. Nedugo zatim, pojavila se još jedna. Glupo srce s još glupljom izjavom ušivenoj na jednoj strani. Kupio je i to.
I to sam ponijela sa sobom. Jesam li trebala?! Ne sjećam se da me čudno pogledao. Možda zato što sam se držala tako hladno po pitanju tih stvari. Nisam ga odmah htjela otjerati od sebe. Dala sam sve od sebe da bih mu pokazala da nemam namjeru imati s njim ništa više od prijateljstva.
Ali, Bože, kako su ludo tekli ti sati. Morali smo jednostavno odjednom prekinuti razgovor, ne bismo li konačno uspjeli krenuti svatko domu svom.

Nisam zaljubljena, nego me muče strahovanja da se takvo što opasno približava. Ne mogu opisati taj mir koji mnome vlada kad smo zajedno. Kako se jednostavno dogodi taj čarobni 'klik'. Ne, neću si dopustiti da ga osjetim drugačije od samog prijatelja. Ne mogu si dopustiti novo razočarenje. Pitao me za moju situaciju. Priznala sam mu kako je moja bila veoma slična ovoj njegovoj, ali se nije održalo. Nisam čak ni rekla koliko mi je teško bilo, ni koliko sam ljubavi i strpljenja dala u sve to-u ništa, bacila u vjetar. Naprosto sam dala jedan poopćeni monolog o svemu, i završila s tim. Ne, takvo što si ne bih mogla opet dozvoliti, ne bih mogla podnijeti opet.

Završilo je tako da sam se bojala prići mu kad smo se oprašatali. Ja ne znam više kako se to ispravno čini. Očito uvijek griješim. Volim grliti ljude, osjećati ih bliskima, ali ako će to koga preplašiti, onda to ne želim činiti. Nisam htjela izgubiti ga na samom početku. Njemu je to pak čudno izgledalo, pa je ipak prišao bliže i pružio ruku. I ja sam. A on, kao da je očekivao taj zagrljaj. Je li moguće?
Ne znam, otkrit ću idući puta. Eto, bit će idući put. Rekao je da hoće, 'sad znam s kim ću na kavu, kad god dođeš ti javi, sad imaš s kim u šetnju'. Arghh... U boli sam.

Cupcakes

Osjećam se sjajno!
Napolju bura, unutra hladno, jedan obrok danas bješe dovoljan, kufer je pun- ma krasno, krasno sve je! :)
Sutra bih trebala poć na upis godine, i ne samo to. Očekuje me zasluženi bezvremski shopping!
Ovih dana sam naporno i vježbala, i iako se kazaljka nije makla dalje od 47, osjećaj je neopisiv. Zato sam se nagradila novom trenirkom. Ful je slatka, Reebok uvijek ima dobrih modela! :)

Ovih dana je bilo onako- raspoloženje je variralo. Sestra je slavila rođendan prije 3 dana, na meni je bilo spremat torte i kolače. Moram reći da sam nadmašila samu sebe! Toliko da mi je ta torta s čokoladnim bananicama više puta dopala ruku i usta. Samokontrola je postala samo nepoznanica. I kako sam vidjela da tako ne ide, odlučila sam ju podijeliti na sve strane. Tako su i usjedi imali desert nakon obilnog ručka, baka nešto čime će zasladiti gledanje dnevnika, sestra zadnje pripreme pred zaostale ispite. Ma, samo da te kalorijice nisu završile u meni, točnije na meni :P
I kao što se iz priloženog vidi, nije tu darežljivost niti ikakav altruizam bio u pitanju! :P
Čak i sad kad pokušavam pronaći dobru fotku za današnje piskaranje, izgubim se u pogledu na te kremice i dekoracije... Tako da stavljam prvo na što sam naišla! Mrvicu zdravije izgleda, od onoga što ga sljeduje ;)

Mmm...

Jučer se nisam javljala jer nisam imala bogzna što pametno ni za reć (a ni blesavo :P). Ni današnji dan se nije baš mnogo razlikovao od jučerašnjeg, kako to vikend danima inače i priliči.
Već sam se navikla nositi ovu frizuru, i svakim danom mi se više dopada. A o tijelu ne moram ni govoriti. Mnogo me usrećuje taj odraz u ogledalu bilo da samo stojim ispred njega ili izvod lagane kretnje. Počinjem se polako zaljubljivati u vlastito tijelo, i to mi pomaže. Pomaže mi uveliko da promijenim i sam pogled na svijet što me okružuje. Jer koliko god postizala određene stvari, još uvijek je sve u procesu. Voljela bih da mogu s nekim ovo podijeliti, ali snaći ću se i sama jedno vrijeme. Nije nužnost u pitanju.
Promjene, stvarne promjene-koje se daju realizirati, u procesu su najmanje 3 mjeseca, tako da i ja idem polako. I ne očekujem mnogo na tom putu, zapravo se nadam da ću se toliko priviknuti na novo Ja tako da me ništa neće iznenaditi na kraju svega.

Još je svega tjedan dana do upisa. Veselim se tomu. Konačno stiže ozbiljna praksa. A i za dodatne sate ću se sama izboriti. Ovoj ću se akademskoj godini, kao i svim drugima, u potpunosti posvetiti učenju i usavršavanju. Ovog puta bi mi to trebalo najlkaše poći za rukom. Nekako osjećam da ću do kraja ove godine, a i one iduće napokon odahnuti. Mislim, bilo bi i vrijeme. Konačno sam se prestala trošiti na jeftine priče i stvari.
Zapravo, moram se riješiti još jedne vještice, s kojom usput rečeno, sutra u 12h imam dogovorenu kavu. Trebat će to izdržati, ali poslije toga kud koji mili moji. Nekako ću i to riješiti, samo da mi počnu predavanja. Najviše se radujem tom vikend shoppingu, nisam ga odavno prakticirala.

Što se tiče ukusnih stvarčica, kava s cimetom je postala dnevni imperativ. Umm, rastopim se u tom mirisu. Oni koji također guštaju u njoj rade ju s vodom, ali ja to običavam radit s mlijekom tako da sladilo uopće nije potrebno. Dodatni plus je taj što cimet snižava vrijednost šećera u krvi. Bitno je samo odabrati cejlonski, a ne kineski-koji se uspust rečeno lakše dovuče na police naših marketa. Zapravo ne pripadaju uopće istoj vrsti. Ono što se prodaje pod nazivom cimet s etiketom „kineski“ je ustvari kasija (Cinnamomum cassia Blume). Ima dosta sličan sastav pravog cimeta s različitim udjelom pojedinih spojeva i supstanci. To se prvenstveno odnosi na udio kumarina, biološki aktivne aromatične tvari, koja može biti štetna po zdravlje i u vrlo malim dozama. Čak štoviše dokazano je njegovo štetno dejstvo po jetru i bubrege.
Dakle ljekoviti se cimet dobiva samo iz vrste Cinnamomum zeylanicum Nees, koja potječe sa Šri Lanke (cejlonski cimet).
Meni je nažalost pravi cimet bio dostupan tek dva puta za kupit. Sad sam i sama na indonezijskom, koji po malo čemu odudara od kineskog.
A što mogu kad je tako neodoljivog mirisa :)

Don't tell me you're sorry, 'cause you're not

I baš kako ga sretoh jučer, i pomislih da mi se uz svu sreću svijeta to neće dogoditi nanovo u idućih mjesec-dva, Daniel se danas javi porukom.
Nisam ostala ravnodušnom, mada sam osjetila da mi misli idu u krivom pravcu, i odlučila suzdržati se makar ispala nepravedna prema njemu. Odgovor mi je bio kratak i jasan. Nakon njega uslijedila je još jedna poruka, na koju sam također odgovorila. Nije mu bilo ugodno, vjerujem. Vjerovatno misli da postupam prema principu 'sve se vraća, sve se plaća', ali ja sam ovo uradila prvenstveno zbog sebe. Odbiti njega, značilo je prerasti cijelu tu igru. Značilo je odrasti, postati neovisan. A to već znači da on u toj priči ne postoji, uopće. Od sada radim sve radim samo za sebe, ne na nečiju štetu ili korist. Odrasla sam :)

Što se tiče svakodnevice, započela sam čitanje Nabokove "Lolite". Čini se poprilično pikantnim štivom ;)
Dijeta je i dalje u tijeku- danas je kazaljka pokazala 47, čime sam bila prezadovoljna. Još samo jedan manje! Za dva ili tri dana, trebala bih konačno ući u treću fazu.
Svi već polako primjete promjene, i ocjenjuju ih pozitivnim, što me čini sretnom.
Iii, danas sam skratila kosu, i mogu objektivno zaključiti da mi pixie haircut savršeno pristaje. I moji su zadovoljni. A i prolaznici koji su me vidjeli (dobila sam dojavu od sestre ;)). U zadnje vrijeme stiže dosta tih pohvala na račun mog izgleda- rekao bi čovjek da sam prije par godina prava ružnoća bila, haha. Možda i jesam, ali tko bi se sad bavio prošlošću! Dovoljno me ispunjava spoznaja da sama sebe unaprijediti i usrećiti.
Nemoguće je izbaciti Hesseove riječi iz glave:

Ovdje je svaka riječ od podjednako važnog značenja- izostavi li se samo jedna, poruka je izgubljena.

Htjela sam danas reći puno više, ali mi umor i uzbuđenja od danas takvo što ne dopuštaju. Možda sutra, kad mi se sve kockice lijepo poslože, u miru, nakon što dovršim čitanje, štogod zanimljivog ovdje ostavim.